Povijest urologije u Hrvatskoj 

Zapisi o liječenju uroloških bolesti mogu se naći u gradskim arhivama mnogih Hrvatskih gradova još iz razdoblja kada urologija nije bila priznata kao izdvojena specijalizacija. Dosta zapisa o dopisivanju između tadašnjih liječnika i kirurga s Upravama gradova duž Jadranske obale odnosi se na liječenje uroloških bolesti. U Arhivi Dubrovnika pronađeni su ugovori između liječnika i bolesnika koji oslikavaju njihov odnos te prirodu liječenih bolesti. 

Ugovor iz 17.listopada 1365. godine između Radana Dobravicha, bolesnika, i Magistra Mihajla, kirurga, u detalje opisuje kirurgovu obvezu operacije kamenca te obvezu uručivanja istog u bolesnikovu ruku. U jednom drugom zapisu, Vijeće grada Dubrovnika dana 29. rujna 1396. godine daje Nikoli Bugarinu licencu za liječenje prijeloma i kamenaca. Ova licenca je potvrđena s 57 glasova u Vijeću Dubrovnika. U šestom tomu "Curatorium medicinalium", Amatus Lusitanus opisuje svoju urološku praksu u Dubrovniku između 1556 i 1558 godine. 
Zanimljiva je odluka Vijeća grada Dubrovnika iz 10. travnja 1801. godine o zadacima kirurga s ciljem otvaranja prostora za "kirurga koji zna kako postaviti kateter i koji može odstraniti kamenac te liječiti druge urološke bolesti". U to doba u Dubrovniku takav kirurg je bio više plaćen od ostalih kirurga. 

Hrvatski liječnički zbor osnovan je 1874. godine, a  u njegovom časopisu Liječnički vjesnik objavljeno je do kraja 19. stoljeća više opisa kirurških zahvata u liječenju uroloških bolesti kao: kako operirati vezikogenitalne fistule kod djece, ureterocistoneostomija kod ektopičnog uretera, uretrotomija kod strikture, operativno liječenje kriptorhizma, vađenje kamenaca i stranih tijela iz mokraćnog mjehura, urogenitalna trauma, tumori, i mnogi drugi tekstovi. Unatoč tome trebalo je proći još nekoliko desetljeća prije nego je urologija priznata kao zasebna specijalizacija u Hrvatskoj. Prvi put je 1900. godine u medicinskom časopisu upotrebljen naziv Urolog. U pojedinim bolnicama se počinje liječiti veći broj uroloških bolesnika krajem 19. stoljeća. 

Odjel za eksterne bolesti Bolnice "Sestre milosrdnice" na novom lokalitetu u Vinogradskoj ulici 1894. godine sadržavao je i prvu urološku jedinicu u Hrvatskoj. Ova urologija se razvijala usporedo s kirurgijom, dermatologijom i otorinolaringologijom. U razdoblju od 1894. do 1928. godine Urološka jedinica je prerasla u prvi specijalizirani Urološki odjel. 
Urologija je prepoznata u Hrvatskoj kao specijalizacija u zakonu o medicinskim specijalizacijama iz 1921. godine. Uz djelovanje jedinice u sklopu Bolnice "Sestre milosrdnice" u Zagrebu, bilo je još kirurga i liječnika koji su doprinosili radu i prepoznavanju urologije kao dijela Hrvatske medicine. 

Na kraju Prvog svjetskog rata 1917-1918, Medicinski fakultet Sveučilišta u Zagrebu upisao je prvu generaciju studenata. Do kraja prvog desetljeća u sastav Curriculuma Medicinskog fakulteta ušla je i Urologija. Akademske godine 1927/1928, nastava iz urologije sastojala se iz dva sata nastave tjedno. Dr. Aleksandar Blašković je vodio nastavu iz urologije. Tada je Urološki odjel Bolnice "Sestre milosrdnice" bio centar urološke prakse i akademske urologije u Hrvatskoj. 

Tijekom 30-ih godina 20. stoljeća i Drugog svjetskog rada Urologija Bolnice "Sestre milosrdnice" je napredovala u edukaciji urologa i praksi urologije, zajedno sa znanstvenim i stručnim napretkom profesora Blaškovića. Njegovo dopisivanje i publikacije otkrivaju izvrsne odnose s Europskim urološkim centrima. Nažalost, kraj Drugog svjetskog rata i njegove kako političke tako i ekonomske posljedice te razdor profesionalnih veza usporili su razvoj urologije u Hrvatskoj. 

Novi nastavni odjel urologije osnovan je 1970. godine u Kliničkoj bolnici Rebro. Predstojnik ovog odjela bio je profesor Ljubomir Čečuk. On je uveo urologiju kao poseban predmet u Curriculum Medicinskog fakulteta u sedamdesetim godinama. Tada se u sklopu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu urologija predavala u IX i X semestru. 

Urologija na Rebru imala je veliki opseg aktivnosti sedamdesetih godina. Odjel je sadržavao jedinicu za transplantaciju bubrega, dijalizu, tipizaciju tkiva, anesteziju uz odjel za klasičnu urologiju. Sa svojim kadrom te vlastitim operativnim salama, Urološki odjel Klinike Rebro razvio se u prvi sveobuhvatni klinički odjel urologije u Hrvatskoj, tijesno povezan s Medicinskim fakultetom u Zagrebu. Razvile su se različite kirurške, konzervativne i endoskopske tehnike, a također i nove subspecijalizacije (urodinamika, uroonkologija, itd.) te je obučen veliki broj specijalista urologije. Ovi specijalisti su otišli u bolnice po cijeloj Hrvatskoj gdje su razvili nove urološke odjele. Do 1980. godine skoro svaka županijska bolnica u Hrvatskoj imala je specijalistu urologije ili čak odjel urologije s redovnim liječenjem ambulantnih i hospitaliziranih bolesnika. 

Početkom osamdesetih godina uz Stručni poslijediplomski studij iz urologije za liječnike i specijalizante urologije uspostavljen je i program za magistre znanosti i Doktorski studij iz urologije u sklopu Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu. Tada je pri Medicinskom fakultetu osnovana Katedra za urologiju. Urološki odjeli bolničkih centaru u cijeloj Hrvatskoj (Split, Rijeka, Osijek, Zadar, Šibenik, Dubrovnik, Varaždin, Pula, Slavonski Brod, Karlovac, Vukovar itd.) redovito su organizirali sastanke i simpozije za urologe s različitim urološkim temama. Različite tečajeve i sastanke s ciljem daljnje stručne edukacije redovito je 60-ih, 70-ih i 80-ih organizirala i Urološka sekcija rvatskog liječničkog zbora. 

Hrvatsko urološko društvo osnovano je kao stručna organizacija 1992. godine. Više od stotinu urologa u Hrvatskoj, aktivni počasni članovi i nekoliko nastavnika urologije činili su snažan temelj za daljnji razvoj urološke struke. Prvi predsjednik Hrvatskog urološkog društva bio je profesor Zvonimir Mareković (1992.-2002.). Danas je predsjednik društva profesor Igor Tomašković.